Brazilski džijudžicu (engl. Brazilian Jiu-Jitsu) (skraćeno BJJ ili BDžDž) je borilačka veština nastala od japanskog džijudžicua i džudoa. Za osnivače brazilskog džijudžicua važe sa jedne strane braća Karlos i Helio Grasije početkom 20. veka, pri čemu se ponekad naziva isto džijudžicu familije Grasije (Gracie Jiu-Jitsu). Sa druge strane u Brazilu postoje klubovi i škole nezavisne od porodica Grasija i koji osporuju dotičnoj porodici da su osnivači brazilskog džijudžicua, priznajući im jedino važnu ulogu u daljem razvoju ovog sporta. Braća Grasije učili su jedan od džijudžicu- odnosno džudo-stilova majstora Mitsuje Maede, koji je početkom 20. veka iz Japana imigrirao u Brazil. Nezadovoljni nekim tehnikama braća Grasije su razvili svoj stil, koji težište stavlja na borbu (rvanje) na parteru, tj. podu.
Svetsku promociju BDžDž dobija nakon prvog turnira Ultimate Fighting Championships, na kojem je Rojs Grasije osvojio turnir u oktagonalnom kavezu protiv predstavnika različitih borilačkih veština uprkos manjoj težini i slabijoj telesnoj konstituciji. Rojs je osvojio tri turnira, a njegov brat Rikson postaje legenda BDžDž i slobodne borbe sa 460 pobeda bez jednog poraza.
Istorija
Brazilski džijudžicu je južnoamerička varijanta tradicionalnog, japanskog džijudžicua i razvijen od braće Karlosa i Helie Grasije. Japanski imigranti su početkom 20. veka sa sobom doneli i džijudžicu i džudo u Brazil, i počeli da poučavaju u ovim veštinama pored Japanaca i Brazilce. Karlos je učio džijudžicu od Mitsuje Maede i to dalje predao svom mlađem bratu Heliju. Maeda je bio član japanske džudo škole, koja je svoje sedište imala u Kodokanu. Kao zvanični delegat kodokana stiže 1904 u Sjedinjene Američke Države gde, nakon poraza glavnog delegata u jednoj demonstraciji protiv jednog američkog rvača, i ostaje. Počeo je da organizuje demonstracije i borbe za novac, pri čemu je izgubio članstvo kodokana, pošto je povredio njegova etička pravila. U toku takmičenja sa borcima raznih drugih borilačkih veština i sportova bio je prinuđen da promeni i optimizuje svoj borilački stil, pošto su u ono vreme borci džudoa polazili da za protivnika imaju borce jednakih veština. Kao rvač postao je popularan posebno u Južnoj Americi. 1915. prvi put dolazi u Brazil gde je konačno i ostao. U Brazilu pomaže japanskim imigrantima u naseljavanju Brazila, smatrajući da je Brazil bolje mesto za život u odnosu na Sjedinjene Američke Države. Kao mnogi japanski majstori džijudžicua i džudoa i on počinje da predaje svoju borilačku veštinu, tako i kadetima vojnog koledža, policiji i privatnim učenicima. Najpoznatiji predstavnik njegove škole postao je Karlos Grasije.
Karlos otvara svoju školu, gde, sa vremenom, počinje da učestvuje i njegov mlađi brat Helio. Helio je bio telesno više slab i nije mogao da upotrebi mnoge tehnike. Iz tog razloga izmenio je mehaniku i pologe mnogih tehnika i time ih učinio efektivnijim, te primenljivo i za ljude slabije konstitucije. Pošto su u Brazilu tuče na svakodnevnom redu, braća Grasije imali su prilike da isprobiraju svoj stil u praksi i dalje da ga razvijaju. Nastala je jedna od najefektivnijih borilačkih veština i samoodbrambenih sistema našeg vremena.
Karlos i Helio Grasije učili su BDžDž svojim sinovima sa kojima je nastala sledeća generacija boraca i učitelja, isprobana i dokazana u raznim borbama i dvobojima. 1970ih godina jedan od sinova, Rorion, odlazi u Sjedinjene Američke Države i u jednoj garaži otvara prvu BDžDž-školu izvan Brazila. Početkom 1990ih Rorion Grasije otvara u Los Anđelesu akademiju za BDžDž, a zajedno sa Artom Dejvijem pokreće Ultimate Fighting Championships (UFC). U tim takmičenjima borci različitih borilačkih veština bore se bez mnogih pravila, a cilj je nadvladati protivnika nokautom ili ga naterati na predaju. U prvim takmičenjima jedan od sinova Helija, Rojs Grasije, osvaja uprkos manjoj težini i slabijoj telesnoj konstituciji tri turnira UFC i jedini je borac dosad koji je uspeo da dobije četiri borbe odjednom.
Brazilski džijudžicu kao sport
Danas je brazilski džijudžicu moderan borilački sport sa tačno određenim pravilima, koji omogućava svakome sigurno bavljenje ovim borilačkom veštinom. Slobodna borba (vale tudo, Ultimate fight, Free fight) postaje jedna od najpopularnijih sastava borilačkih takmičenja i važan deo pripreme svakog profesionalnog borca.